Osnovna škola don Mihovila Pavlinovića Metković

 Ptica podrezanih krila

Moje ime je Anne Franck. Rođena sam 12. lipnja 1929. godine u Frankfurtu na Majni u dobrostojećoj obitelji. Moja majka Edith, kućanica, otac Otto, radnik tvrtke začina Opekta, te tri godine starija sestra Margot činili su moju obitelj. U Frankfurtu sam živjela do svoje četvrte godine te smo se tada odselili u Amsterdam. Amsterdam je bio divan grad, tako nov i svjež. Tako su godine prolazile, a ja sam postajala sve zrelija i odraslija. No, tada su došle promjene koje meni nikada nisu bile jasne, a to su rat i mržnja. Nijedan se Židov, pa tako ni mi, nije smio voziti javnim prijevozom, družiti se s nežidovima, ostajati nakon 17:00 h van stambenih prostora. Na snazi su bila i mnoga druga beskorisna pravila, a najgore od svega bilo je to što smo morali nositi žutu zvijezdu na ruci kao znak židovstva, kao da bolujemo od  teške zarazne bolesti.

U rujnu 1942. selimo iz našeg doma u drugu kuću radi sigurnosti. Kod kuće sam ostavila svog najboljeg prijatelja, mačka Moortjea. Duboko u sebi znala sam da ga više nikada neću vidjeti. Tada je počeo moj novi život. Zatočena između četiri zida zajedno s gunđavim roditeljima i sestrom, zubarom i sebičnom obitelji Van Daan. Svakim danom bilo je sve gore, manje hrane, ljudi su bili naporniji, sve se više pucalo. Kada se puca, imam osjećaj kao da će kraj svijeta i da će nas sve progutati mračna propast. Dane smo provodili slušajući radio, u pomisli da će sve uskoro završiti. Često bismo čuli zvukove provale, međutim, ništa ne bi bilo ukradeno, već bismo se svi na smrt uplašili. Na svu sreću imam svoj dnevnik, Kitty, u koji sve zapisujem.

Danas, 4. kolovoza 1944., pred kućom se zaustavio automobil. Bojim se da su nas otkrili. Nažalost, bila sam u pravu. Odvode nas. Odjednom su svi nestali, samo smo ostale Margot i ja zajedno, a za ostale nisam sigurna.

U logoru je užasno, no u svoj onoj tami vidim trag svjetlosti koji me zove i zove naprijed. Odjednom vidim majku, baku i nedavno preminulu Margot. Zovu me, ne mogu odoljeti pozivu. Dotrčim im, čvrsto ih zagrlim, privijem se uz davno zaboravljene majčine skute, bakine nježne ruke i Margotine mile oči. Poziv je bio neodoljiv i sve nevolje nestaju kao rukom odnesene.