Po njemu sam ono što jesam,
(Zlatko Tomičić, Hrvatski jezik)
On otkriva našu mudrost i strast.
Po njemu znadem tko sam, gdje sam,
On našu brani stoljetnu vlast.
…
U njemu je sve pisano o nama.
Po njemu smo narod, on naša je bit.
I žrtvenik je našeg stoljetnog hrama…
Često u životu čujemo misao da je hrvatski jezik blago koje treba čuvati i cijeniti. Jezik nam daruje identitet, po jeziku smo „to što jesmo”. No, u svakodnevnom životu najčešće nailazimo na oprečne primjere: uporabu sve prisutnijih anglizama nauštrb hrvatskih riječi i izraza, nebrigu o pravopisu, podcjenjivanje i zanemarivanje zavičajnih idioma, lošiju novinarsku pismenost u medijima, djecu i mlade koji se uspješnije izražavaju na engleskom jeziku nego na materinskom… Iako je hrvatski jezik, kao uostalom i svi slavenski jezici, vrlo bogat morfološkim i sintaktičkim obilježjima, raznolikošću mjesnih govora i leksikom, i simbol je samosvojnosti našega naroda, njegove povijesti, državnosti, kulture i stvaralaštva, čini se da je njegova važnost sve manje na cijeni. Mjesec hrvatskog jezika, koji započinje Međunarodnim danom materinskog jezika (21. veljače) i traje do 17. ožujka, kad obilježavamo tiskanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, služi nam kao podsjetnik na ulogu jezika i svih njegovih pojavnosti u društvu.
I ove smo godine obilježili raznim aktivnostima to razdoblje: učenici su čitali, interpretirali, recitirali i pisali domoljubne pjesme posvećene Hrvatskoj i materinskom jeziku te izrađivali tematske plakate, a učenice Vana Bebić i Lana Marčić (7. c) s učiteljicom hrvatskog jezika Helenom Bjeliš izradile su slikopjesme, odn. ilustrirale pjesničke slike dviju domoljubnih pjesama: prva je bila Hrvatski jezik (V. Nazor), a potom Prva rič što sam je čuo (V. Radauš). Sama aktivnost, od ideje do izrade, prikazana je na panou koji su učiteljici pomogle ukrasiti učenice 5. c razreda Ana Družijanić i Viktoria Medak.
