Što je Downov sindrom?

 Jednostavno rečeno, to je genetski poremećaj koji nastaje zbog greške u broju kromosoma. Djeca s Downovim sindromom teže uče i govore, a imaju i slabije motoričke sposobnosti. Stupanj poremećaja razlikuje se, doduše,  od slučaja do slučaja, no općenito uzevši,  ta djeca sporije sazrijevaju u emocionalnom, psihičkom i intelektualnom pogledu.

Međunarodni dan je prigoda da se javnost upozori na koje poteškoće nailaze ljudi sa sindromom Down. Nažalost, javnost uglavnom nije senzibilizirana za ovaj problem. Zato nije ni približno dovoljan samo jedan dan godišnje da se ukaže s kakvim problemima se suočavaju osobe s Downovim sindromom i njihove obitelji. Naime, ove osobe  još uvijek bivaju diskriminirane i suočene s predrasudama kad je riječ o obrazovanju i samostalnom životu te su često prisiljene živjeti u institucijama s neodgovarajućim uvjetima. Štoviše, u nekim se zemljama pokreću ili su već pokrenute inicijative kojima se želi ozakoniti automatski prekid trudnoće ukoliko se u prenatalnim ispitivanjima pokaže da je riječ o djetetu s Downovom sindromom. Ovo je zabrinjavajući trend koji roditeljima oduzima pravo da sami donose odluke.

Obrazovanje djece s Downovim sindromom

Javnost treba shvatiti da djetetu s Downovim sindromom treba dati mogućnost da uz pomoćnika u nastavi krene u školu te na taj način ostvari pravo na obrazovanje i stjecanje novih spoznaja. U Hrvatskoj je trenutno tek 68 djece s Downovim sindromom potpuno integrirano u redovni obrazovni sustav dok je tridesetak  njih ušlo u djelomičnu integraciju.

Ulazak i dobivanje mogućnosti školovanja u redovnom obrazovnom sustavu ovisi o dovoljno ranoj stručnoj intervenciji (edukacijsko-rehabilitacijskom tretmanu) koju je dijete prošlo, stečenim vještinama i znanju te o pripremljenosti za školu. Kod nas se još uvijek najznačajnijim kriterijem ulaska u obrazovni sustav smatra kvocijent inteligencije osobe što, u nekim zemljama EU već duže vrijeme uopće nije  kriterij za upis u 1. razred. Prihvat ove djece u redovno primarno obrazovanje ovisi ponajviše o otvorenosti i mogućnosti škole za uključivanje i prihvaćanje takvoga djeteta.

Pomaci su vidljivi iz godine u godinu,  pozitivne promjene su uočljive, no  očekuje nas još jako puno posla  ako želimo da ove osobe postanu ravnopravni članovi društva te svojom jednostavnošću i iskrenošću obogaćivati svakodnevnicu onih  koji  s njima žive. Nažalost, normalan život u obiteljima, vrtićima, školama, danas je omogućen tek vrlo malom broju osoba s Downovim sindromom.