Svake godine na nastavi povijesti 27. siječnja u znak sjećanja na žrtvu holokausta obrađujemo temu holokausta. Učenicima se pokušava približiti što se to dogodilo ljudima koji nisu ništa skrivili, koji su jednostavno proglašeni manje vrijednima, možemo reći i nevrijednima.

Dubrovački židovi i iz drugih sredina, ostali su  u vihoru Drugog svjetskog rata i holokausta, ne samo prognani i bez svog doma, već su nestale cijele obitelji, nestale su cijele zajednice, ubijeno je šest mil. ljudi  od kojih jedan i i pol mil. djece. Danas se sjećamo svih žrtava  barbarizma  koji je preplavio  Europu u tom periodu.

Povijest svakodnevnice židovske zajednice u Dubrovniku, kako je ona živjela, kako je ona funkcionirala  u suživotu s  kršćanskom većinom  unutar gradskih zidina, mi ćemo se baviti kroz prikaz jednog filma o Elviri i Rifki. Film govori o sudbini dviju židovki koje su spašene tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru Hrvatske.  Rođene u Hrvatskoj, umrle u našem stoljeću u Hrvatskoj. One su prevarile smrt koju su nacisti isplanirali za njih. One su se borile. To su dvije paralelne životne priče, dviju djevojčica, priče koje se  istovremeno prate, a što je jako dobro u svakom slučaju nisu tragičnog završetaka. Uz brojne tragedije bilo je i šanse preživjeti, uz pomoć dobrih ljudi, a to je ono što vrijedi isticati. Dubrovčani, Miho i Velimir Hercegović pomagali su židovima. Oni su dobili priznanje  „pravednici među narodima“, u Izraelu, zbog riskiranja vlastitog života da bi pomogli drugima. Ovo je povijest osobnih priča, koje u vrtlogu rata, govore o sudbinama pojedinaca i njihovim obiteljima.

I zato je važno prenijeti  mladima da nikada ne odstupaju od koraka ljudskosti  jer je svakim odstupanjem ljudskost svakom od nas dovedena u pitanje. Ovo je put da se učenici na ispravan način educiraju vezano za holokaust i zločin prema čovječnosti, a ujedno se šalje poruka  da se osuđuje svaki  oblik genocidnog ponašanja.  Trebamo poučavati o holokaustu kako se povijest nikako više ne bi ponovila.